Burnout se najčešće posmatra kao pitanje zadovoljstva zaposlenih, ali njegove posledice mogu direktno uticati i na način na koji se posao obavlja – a time i na bezbednost ljudi.
Kada čujemo da je neko sagoreo na poslu, obično pomislimo na osobu koja više nema volje da radi, često odsustvuje ili razmišlja o odlasku iz kompanije. Zbog toga se burnout uglavnom smešta u oblast zadovoljstva zaposlenih, motivacije i zadržavanja kadrova. Međutim, njegov uticaj ne završava se na tome kako se zaposleni oseća. Može se odraziti i na to koliko bezbedno obavlja svoj posao.
Burnout se često ne prepoznaje odmah
Burnout se retko prepoznaje po jednom upadljivom znaku. Češće izgleda kao postepeno udaljavanje od posla. Zaposleni koji je nekada bio uključen počinje da radi mehanički. Teže se koncentriše, sitnice ga brže izbacuju iz ravnoteže, a za zadatke koje je ranije obavljao bez teškoća sada mu je potrebno više napora. Ponekad postaje hladniji prema kolegama ili klijentima, ne zato što mu nije stalo, već zato što pokušava da sačuva ono malo energije što mu je ostalo.
U takvom stanju čovek ne prestaje da zna svoj posao. Menja se, međutim, način na koji ga obavlja. Lakše dolazi do zamene redosleda koraka, pogrešnog čitanja podatka ili kašnjenja u reakciji. Smanjuje se spremnost da se još jednom proveri ono što deluje poznato.
Ako posao uključuje vožnju, rad sa mašinama, boravak na visini, nadzor drugih ljudi ili donošenje važnih procena, takva odstupanja mogu imati ozbiljne posledice.
Poseban problem predstavlja to što zaposleni često nastavlja da radi i kada je već ozbiljno iscrpljen. Fizički je prisutan, ali funkcioniše sa znatno manjim kapacitetom.
Okolina to može protumačiti kao nemar, nezainteresovanost ili loš stav. Tada se od njega traži da se više potrudi, bude organizovaniji ili pokaže veću posvećenost. Time se suština problema promašuje, a iscrpljenost dodatno produbljuje.
Signali burnouta koje organizacija ne bi trebalo da ignoriše
Prve signale ne treba tražiti samo u bolovanjima i odlascima iz firme. Oni se mogu videti i u većem broju sitnih propusta, zaboravljanju dogovora, povlačenju iz komunikacije, neuobičajenoj razdražljivosti ili osećaju zaposlenog da ono što uradi nije dovoljno dobro.
Prevencija burnouta nije organizovanje jedne radionice niti povremeno podsećanje ljudi da „vode računa o sebi“. Potrebno je razumeti šta ih iz dana u dan troši: količina posla, nedostatak podrške, stalna dostupnost, nejasna očekivanja ili utisak da nemaju nikakav uticaj na način rada.
Kada zaposleni više nema unutrašnjih rezervi, nije ugroženo samo njegovo zadovoljstvo poslom. Ugrožena je i pouzdanost rada. Zato burnout zaslužuje mesto u razgovorima o bezbednosti – pre nego što se njegova cena pokaže kroz ozbiljnu grešku, povredu ili događaj koji je mogao biti sprečen.